Martina Vidaić: Pisanje je produženo čitanje

Martina Vidaić (rođena 1986.) hrvatska je spisateljica koja je napisala četiri zbirke poezije i dva romana. U jednom od rijetkih intervjua s njom koji se mogu pronaći na internetu, kaže da nema bliskih prijatelja niti osobnih veza među piscima. Nema je ni na društvenim mrežama, jer nije baš željna oblika samopromocije i prodajnih “priča”, koji su danas gotovo neophodni da bi autor dobio pozornost.

Ali, ona ne želi tu marginalnu poziciju i za svoje knjige, a očito svojim talentom i trudom to i postiže. Nakon nekoliko značajnih nagrada koje je dobila u Hrvatskoj, ove godine dobila je i međunarodno priznanje. Naime, za roman “Stjenice” proglašena je dobitnicom Nagrade Europske Unije za književnost 2023.

Na naše zadovoljstvo, prihvatila je Blenov poziv za intervju.

Iza sebe imaš četiri zbirke poezije i dva romana. Koja je razlika u tvom kreativnom procesu kada je u pitanju pisanje poezije i proze?

Razlike su prvenstveno “tehničke” prirode. Pjesma mora “doći” sama, dok kod stvaranja prozne knjige ipak treba sjesti i pisati. Nije da poezija ne zahtijeva rad, ali taj je rad minuciozniji, nalik na rad na finom satnom mehanizmu. Ne traži toliko vremena, ali traži više koncentracije, emocionalne ili intelektualne. S druge strane, rad na proznom tekstu je “ozbiljniji” u smislu da zahtijeva više pripreme, istraživanja i planiranja. Razlike su i u pristupu jeziku, jer jezik poezije i proze funkcioniraju potpuno različito. Dok je kod poezije svaka riječ teška od značenja i ekonomičnost je jedan od najvažnijih zakona, kod proze je jezik, čak i kad je visokostiliziran, uvijek u funkciji priče, odnosno služi da bi nešto predočio i ne smije toliko privlačiti pažnju sam na sebe. Kad je riječ o samom kreativnom činu – a mislim pritom na količinu kreativne snage koju sam sposobna uložiti u tekst – razlika je puno manja. Uvijek naglašavam da u pisanju polazim od onoga što želim reći, a tek potom tome što želim reći dajem najpodesniju formu. Događalo se da sam u hodu mijenjala formu jer sam shvatila da postojeća nije najbolji izbor. Dakle, jednaku sam kreativnu snagu spremna uložiti i u prozu i u poeziju, bez ostatka.

Zašto ovako trošim život, zašto nešto ne poduzmem, mučila sam se pitanjima, bez prave namjere da na njih odgovorim. Slabi san uspio me svladati tek oko pet ujutro. Kad sam u podne ustala i ugledala prvi ugriz stjenice, nisam se mogla prisiliti da se zabrinem. Nešto je moralo doći, pa zašto ne i to. Tada još zapravo nisam znala da se radi o stjenicama…

Odlomak iz “Stjenice”

Što je za tebe veći poticaj u pisanju – vanjska ili unutarnja stvarnost?

Uvijek sam svjesna društveno-političko-povijesnog konteksta u kojem žive moji likovi, ali pritom mi je puno važnije istražiti kako se ti likovi osjećaju u tom kontekstu, nego reći nešto o samom kontekstu. U oba romana koja sam objavila pripovjedačice imaju vrlo specifičan, hipersenzibilan doživljaj realnosti, po čemu sam im slična, iako se inače jako razlikujemo. U svakom slučaju, bitniji mi je doživljaj od događaja. Spadam, uostalom, u ljude koji gaje sumnje u objektivnu stvarnost. Britanski neuroznanstvenik Anil Kumar Seth, stručnjak za pitanja svijesti, definira stvarnost kao “kontroliranu halucinaciju”. Na tom tragu puno mi je zanimljivija i uvjerljivija subjektivnost od objektivnosti.

„Stjenice“ su roman ispričan u jednom dahu. Ne bih mogla reći i da se čita u jednom dahu, jer unutarnji nemiri pripovjedačice isprepleteni s događajima izvana zahtijevaju punu koncentraciju, a time i sporiji tijek čitanja. Ali, zanima me, kakvo je bilo pisanje?

Roman sam počela pisati početkom 2020. Tada sam imala samo osnovni sinopsis i pripovjedački glas koji mi se motao po glavi, a koji se činio potencijalno zanimljivim. Počela sam pisati “za probu”, da vidim kako taj glas funkcionira u tekstu. Zaredali su se potom stresovi 2020., koja mi je i osobno bila teška godina, te sam pisanje na neko vrijeme stavila po strani. Tek na proljeće 2021. nastavila sam pisati, sada s detaljnije razrađenim planom, bitnim promjenama radnje i bilješkama koje sam u međuvremenu napravila, te s rokovima za petama, s obzirom da sam morala ispoštovati ugovor s izdavačem i stipendiju koju sam u međuvremenu dobila. Ispočetka mi je bilo strašno teško ponovno ući u isti pripovjedački glas, trebalo mi je mjesec ili dva dok nisam opet pronašla pravi ton i stil. Posebno je izazovno bilo stvoriti dojam tečnosti tu gdje je postojao dugi prekid u pisanju. Nadam se da sam na kraju uspjela u tome.

Glavna junakinja je 35-godišnja Gorana Hrabrov koja se sa svoje depresije, tjeskobe, usamljenosti, otuđenosti… bori ne toliko jer je hrabra, koliko mora da bi preživela… Pripovijedajući, ona se obraća ženi koju zove Hladna, projicirajući na nju vlastitu hladnoću. Gdje si crpila više materijala o ljudskoj psihologiji, iz teorije ili iz iskustava ljudi oko tebe?

Psihologija mi je zanimljivo područje koje rado proučavam. Posebno mi je zanimljiva psihopatologija, ekstremna stanja koja izobličuju uobičajeno poimanje stvarnosti. Naravno, sve to proučavam na amaterskoj razini. Za ovaj roman nisam ciljano istraživala teoriju, ali sigurno je puno toga što sam kroz godine pročitala, čula ili vidjela utjecalo na razvitak lika. Kad oblikujem lik, zapravo nikad ne polazim od teorije. Uzimam, kao i većina pisaca, iz iskustva, bilo da se radi o vlastitim iskustvima, iskustvima ljudi oko sebe ili o onome za što sam negdje saznala “iz druge ruke”. Lik Gorane je fikcionalan, donekle rađen po uzoru na nekoliko ljudi koje poznajem, ali je sastavljen i od brojnih elemenata – emocija, očaja, straha, inteligencije, slabosti i vrlina – koje sam na ovaj ili onaj način iskusila.

Zamišljala sam kako izlazim iz dućana i tražim nešto o što ću se obesiti. Stabla ima posvuda, ali grane lako pucaju. Prečke dječjić ljuljački su pouzdanije, ali daleko preniske. Kako, uostalom, naći mirno mjesto na kojem me neki kasni šetač neće zagnjaviti pričama o neponovljivosti života? I gdje nabaviti stolicu? Gradovi nisu dobra mjesta za vešanje, tu se umire pristojnije, u krevetima od predoziranja i u kadama punim krvave vode, ne оskvrnjije se javne parkove i dječja igrališta; ako se već baca s nebodera ili pod vlakove, čini se to na rubnim djelovima, tamo gdje prozračnost prostora brzo zaboravlja svaki čin. Da bi vješanje bilo uvjerljivo, potrebna je štala, neka krava koja će ravnodušno žvakati pored tjela koje se njiše, i pucketanje grede kao tiha pjesma za utjehu onima koji ostaju.

Odlomak iz “Stjenice”

Arhitektura je posebno važna za tvoj roman. Ona je, s jedne strane, značajna za konstrukciju samog romana – Gorana je arhitektica za koju kuća ima veliko doslovno i simboličko značenje, a s druge strane arhitektura je i temelj snažne društvene kritike. Kakva je hrvatska, a kakva kuća koju svi gradimo od ovog našeg svijeta?

Arhitekturu shvaćam u doslovnom izvornom značenju te riječi, kao “nadgradnju nad prirodom”, a posljedično i kao nadvladavanje straha od otvorenog prostora koji je imanentan čovjeku predarhitektonskog razdoblja. Zanimljiva mi je i kao jedina umjetnost koja nema mogućnost da kritizira društvo, iako najsnažnije odražava neku epohu. Ona je teško uništiv materijalni dokaz o uspjesima i zabludama nekog vremena. Također, kao osoba koja je izuzetno osjetljiva na oblikovanje prostora vjerujem da način na koji je prostor oblikovan može utjecati na ranije spomenuti imanentni strah u svakom čovjeku. U tom smislu željela sam da Gorana arhitektica osjeća snažnu nelagodu pred pitanjem osobne uloge u izgradnji suvremenog svijeta. Njena pobuna nije do kraja osviještena, postoji element neizrecivog u toj iznenadnoj, gotovo fizičkoj nelagodi koju osjeća u arhitektonskom svijetu, jer premda je jasno da jedan dio nelagode potječe od svijesti o kvarnoj naravi kapitalizma, drugi dio ide dublje i neizravno postavlja pitanje o ulozi arhitekture općenito. Velika djela graditeljstva velikom su većinom spomenici raskalašenosti moćnika, a nerijetko su u njihovu gradnju uložene brojne ljudske žrtve. I danas si vrhunsko oblikovanje životnog prostora mogu priuštiti samo bogati. Pitanje kako to promijeniti ostaje visjeti u zraku.

Pogledala sam u “Rječnik simbola” Alena Gerbrana i Žana Ševalijea i pročitala: “Stjenica predstavlja neshvatljiv aspekt postojanja” i rekla sam sebi – još jedan mali ključ smisao romana 😊. Slažeš se?

Nisam znala za tu definiciju, ali, da, slažem se. Stjenice su metafora Goranine rastuće tjeskobe koja nije do kraja objašnjiva. Na početku romana ona zna da nešto nije u redu, ali ne može točno objasniti što. Odgovor se postupno otkriva, ali i na kraju romana ponešto ipak ostaje neobjašnjivo.

Za roman “Stjenice” dobila si nagradu Europske Unije za književnost, u konkurenciji 13 nominiranih djela i autora. Kako si tada doživjeli nagradu, a kako se osećaš sada, nekoliko mjeseci kasnije?

Nakon proglašenja ukupnog pobjednika u Leipzigu bila sam iskreno iznenađana, prvenstveno zato što roman u domaćem kontekstu nije postigao bogznakakav uspjeh. U tom smislu bila sam iznenađena već i samom nominacijom i nisam očekivala baš ništa. Dobivanje EUPL-a, međutim, privuklo je na knjigu nešto pažnje i na domaćem i na inozemnom terenu. Ispočetka me to, moram priznati, zateklo, nisam znala kako se osjećati i što misliti o svemu, trebam li očekivati puno ili biti oprezna. Zasad sam, u skladu sa svojom prirodom, odabrala put opreznog optimizma. Bila bi velika stvar za mene kad bi barem poneki od planiranih prijevoda bio realiziran, jer do nedavno na tako nešto nisam mogla ni pomišljati, ali nastojim se ne zanositi previše.

Kada se od tebe traži izravno, kroz intervjue, da objašnjavaš, interpretiraš i apstrahirar svoje radove, dali to doživljavaš kao zadovoljstvo ili kao mučenje?

Kao mučenje 🙂 Šalu na stranu, volim govoriti o nekim aspektima stvaranja knjige, i kao čitateljici mi je, uostalom, zanimljivo čuti što se događa “iza kulisa” teksta, ali nisam obožavateljica apstrahiranja i interpretiranja vlastitih tekstova jer smatram da je ono što sam mislila reći o nekoj temi najpotpunije rečeno u samom tekstu. Nemoguće je zapravo prepričati roman. Za mene je čitanje oduvijek bilo vrlo intiman čin tijekom kojeg se ili dogodi “ono nešto” ili ne dogodi. Slično je i s pisanjem, jer je pisanje produženo čitanje. Tu se razvija neki odnos s tekstom koji je vrlo osoban i kad krenem javno raščlanjivati taj odnos osjećam se kao da sam izdala vlastiti tekst, kao da javno pričam o nečem što bi trebalo biti vrlo intimno.

Koji su književni izazovi s kojima se planiraš uhvatiti u koštac u bliskoj budućnosti?

Trenutačno nemam ozbiljnih planova. Igram se raznim idejama, već me dugo kopka mogućnost da napišem filmski scenarij, razmišljam o mogućem novom romanu i jednoj hibridnoj pjesničkoj knjizi koja bi uključivala elemente epa i drame, ali zapravo je moguće i da ubrzo nešto napišem i da više nikad ništa ne napišem. Vidjet ćemo.

P.S Malo trivia: Rođena si 19. veljače, na dan kad se dogodi prometna nesreća sa smrtnim ishodom u romano. Nije valjda koincidencija 😊?

Ništa kod mene nije koincidencija 🙂 Mnogi detalji u romanu su neka vrsta, što bi rekli Ameri, Easter eggsa. Takve stvari obično nemaju neko dublje značenje, samo su rezultat moje zaigranosti, ponekad i morbidne.

Naslovna fotografija: iz Berlinskg festivala poezije