Ilija Đurović: Duboko smo usamljeni usred buke svijeta

Kao velika ljubiteljica bit generacija i latinoameričke književnosti, u romanu mladog crnogorskog autora Ilije Đurovića „Sampas“ naišla sam na potpuno oroginalan spoj ova dva senzibiliteta. Tako ovoj jedinstveni roman pun mladosti-ludosti-lucidnosti nametnuo mi se i vraćao u ruke da ga nedeljama ponovo čitam i prepročitujem. Napisan je kao jednu rečenici, što omogučava da sami odredite svoj ritam čitanja i u isto vreme ga uskladite sa ritmom teksta i tokom priče.

„Sampas“ me je zaista oduševio, pa je ovaj intervju i njegovo predtavljanje i predstavljanje njegovog autora, sa nadam da ćemo u nekoj bliskoj budućnosti moći da ga čitamo i na makedonskom.

Književnik po obrazovanju, pisac po vokaciji. Od kada si znao da je književnost tvoj fah? I kako se tvoj odnos sa njom menjao tokom godina?

Po formalnom obrazovanju nisam baš daleko odmakao, svakako ne do „književnika“. Od malena sam bio opsjednut muzikom, držao sam se muzičke škole i muzike kao spasa od nerazumijevanja sebe i svijeta, i to je trajalo sve do početka srednje škole (ponovo muzičke), kad sam u u prvoj lektiri te godine, pročitao prvu rečenicu prve knjige „Porodičnog cirkusa“ Danila Kiša. Bila je to knjiga „Rani jadi“ i rečenica koju i danas znam napamet: „S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže“. U tom trenutku u životu mi je nešto falilo, a nisam znao šta, tako da sam se osjećao kao da je Kišova knjiga, a onda i čitava njegova književnost, došla da lično meni spasi život. Od tada nisam pročitao više nijednu školsku lektiru, pratio sam neke druge linije uticaja i uglavnom zapostavio školu. Mislim da sam već sljedećeg dana nakon „Ranih jada“ počeo da pišem prvu priču, a onda prvu pjesmu, i od tada nisam prestao. To je jako uticalo na mene, u svakom smislu. Fakultete sam upisivao i odmah napuštao, pa nijedan nisam završio. Bilo mi je besmisleno da se bavim bilo čim, osim sopstvenim istraživanjem svijeta i književnosti, što je kasnije svakako došlo „na naplatu“. A odnos prema svemu tome mijenjao se vrlo radikalno. Književnost mi je nekad bila bjekstvo od svijeta, zatim način da se nađem i shvatim u svijetu, a kako život postaje komplikovaniji, postala je oružje za samoodbranu od sranja svijeta koje sa svih strana pljušti po svima nama. Da nema pisanja u svim mogućim formama, bio bih potpuno nesposoban za život. I ne ponosim se time.

Ulazak tvog prvog romana „Sampas“ u uži izbor za Ninovu nagradu za 2021. godinu skrenuo je pažnju javnosti i na roman i na tebe. Koliko ti je važno da pričaš o temama koje su ti važne i van književnog medija?

Važno mi je da koristim jezik u svim dostupnim poljima. Za mene jezik svakako funkcioniše uvijek u određenom ritmu, tako da ponekad jednako zadovoljstvo, uzbuđenje ili bijes mogu osjetiti dok pišem autorski tekst za novine, kao i dok pišem prozu ili poeziju. Mislim da je jezik nevjerovatno moćna alatka, ali i moćno oružje, pa kad već u jeziku i sa jezikom radim, smatrao bih propuštenom prilikom da ga ne isprobam i na tekstovima koji neće nužno završiti među stranicama neke knjige. Takođe, pozorište je u mojim „ranima jadima“ igralo važnu ulogu, pa za određene teme, frustracije i opsesije izraz ili izlaz nalazim u dramskim formama.

Poezija diše i izdiše iz svakog reda „Sampasa“ i to daje neodoljiv šarm romanu, a pripovedača portretira kao lirskog subjekta koji se predaje talasima svog vremena dok je kroz dvogled zagledan u širinu i dubinu prizora oko i doživljaja u njemu. U kojoj fazi pisanja si osetio da se trebaš prepustiti poetskom čulu da te vodi?

To je bilo jasno od početka. „Sampas“ je zaista nastajao onako kako nastaje duža pjesma, bez velikog predumišljaja i planova. Slagao bih ako bih rekao da znam kako se to radi, ili da bih mogao ponoviti. Imao sam sreću da me taj impuls koji bi se u „normalnim“ okolnostima mog pisanja završio pjesmom, vodi dalje, ne znajući kuda će ići i koliko dugo. Bio sam spreman da se čitava stvar zaustavi, bez moje kontrole, bilo kad. Ali opet, „udjelom truda i čuda“ (D.K.) priča se nastavljala i stigla do tačke na kojoj je imalo smisla i da se završi. Prije „Sampasa“ dugo nisam pisao prozu, bavio sam se isključivo poezijom, pa me i nije iznenadilo to što je za mene jedini način pisanja duže proze bilo ulivanje svega poetskog što me tih godina opsjedalo.

U ovoj tvojoj poemi puta vidljiv je uticaj američkih bitnika, ali još više latinoameričke književnosti i kulture. Osim toga, erres Bolañista 😊, a za Bolanja je putovanje/lutanje/iseljenje dok si mlad življenje slobode punim plućima. Isto kao i tvoj sampas?

Da, uticaj latinoameričke književnosti je najočigledniji. Mislim da je to između ostalog i posljedica bogatog izbora prevoda starih, jugoslovenskih izdavača. U vremenu poslijeratne „tranzicije“, kad sam otkrivao književnost i kad su izdavači bili mnogo slabiji, a prevodilački izbori siromašniji, bogatstvo jugoslovenske književne produkcije bilo je spasonosno. Otuda možda i moje uranjanje u latinoameričke pisce, koje se kasnije nastavilo. A uticaj Bolanja došao je takođe kasnije. Ne toliko uticaj, koliko ushićenje pred mogućnostima romana i poezije u romanu. Takođe, „bolanjovska“ ideja slobode mi je bliska. Za mene to nije jednostrana sloboda, ideja nekakve apsolutne sreće koja se postiže bjekstvom ili odlaskom ili jednostavno lutanjem. Mislim da smo kao savremena bića duboko usamljeni usred buke svijeta koji nas stalno podsjeća na nas same, na naš uspjeh ili neuspjeh, na našu sliku u svijetu. Zbog toga izmještanje ima smisla, prije svega kao osvajanje samoće, stanja iz kojeg se može dogoditi susret, i kao podsjetnik da smo u svijetu izgubljeni i da sa tom izgubljenošću treba da živimo. Ljubav je jedan od prostora za spas od te izgubljenosti. Tek kad priznamo sebi da smo izgubljeni, ima šanse da upoznamo ljubav. A to čudo, na kraju, svi valjda tražimo.

„Pedro Paramo“. Rečenica iz ovog meksičkog vrhunskog romana Tamo, gdje vazduh mjenja boju stvari kao moto stoji na početku „Sampasa“, a kroz čitav roman, osim Susane San Huan i Pedro Paramo koji su oživljeni kao kokteli na plaži, javljaju se i „duhovi“ predaka, one priče bez kojih je nemoguće razumeti sadašnjost. Koji si to najstrašniji duhovi iz prošlosti naših postjugoslovenskih prostora koji su još živi među nama i ne daju nam mira?

Mnogi. Naša je prošlost gusto naseljena. Stvari koje su se u nekim drugim prostorima događale u dugom vremenskom rasponu, kod nas su samo par generacija daleko. Kao pisca me intrigira ideja podijeljene traume. To što ove odgovore kucam iz svoje sobe u Berlinu, iz relativno „slobodnog“ svijeta, ne znači da sam oslobođen iskustva generacija koje mi prethode u prostoru u kojem sam se rodio i u kojem sam formiran, opet, tuđim traumama onih koji su u sebe upili tuđe traume, i sve je to postalo naše, zajedničko i bolno potisnuto, sabijeno u nas. Neka duboka trauma, prije svega trauma smrti i porodičnih odnosa, valja se iza svakog ćoška. Baš kao kod Huana Rulfa, duhovi ne miruju, nikad niko nije prošao nekažnjeno.

Iseljen si iz rodne zemlje, živiš u evropskom gradu, baš kao i narator u romanu. U kojoj meri „Sampas“ sadrži autobiografske elemente i kakav je tvoj odnos prema njima dok pišeš?

Odavno sam odustao od razmišljanja šta je autobiofrafsko, šta nije, u bilo čijem pisanju. Ne dopada mi se što stvari počinju da postaju zvanične u tom smislu, pa se polako prihvata i žanrovska oznaka „autofikcija“, što bi valjda trebalo da posluži kao neka pametnija verzija onog holivudskog „based on a true story“. Vjerujem da je nemoguće pisati bez udjela „autobiografije“, ali ne nužno kao priče o sebi. Činjenica da sam jutros, prije nego što ću napisati ove odgovore, sjedio u jednom amfiteatru u parku, na suncu, i čitao Zebalda dok je nedaleko od mene jedan francuski par meditirao, a jedan berlinski klošar „kuvao“ heroin i ubrizgao ga sebi u venu, a onda utonuo u meditaciju mnogo dublju od francuskog para, znači da se ta slika u svakom trenutku može pojaviti u onome što pišem, kao što se upravo bez plana i najave pojavljuje u ovom odgovoru, a opet niko, osim mene, ne zna da li mi se to stvarno dogodilo. Za mene je „autobiografija“ u pisanju prije svega to – nekontrolisani uticaj svijeta na onog ko piše i ko pokušava da uspostavi kontrolu. To je valjda komplikovaniji način da se kaže „život“.

A kakav je tvoj odnos prema savremenicima koji pišu? Da li postoje neki savremeni pisci koje voliš da čitaš i dela koja bi rado preporučio?

To je jedno od pitanja pred kojim se uvijek zbunim i pretvorim u onog žapca kojeg nagovaraju da i drugima pokaže kako zna da pjeva. U trenutku kad me pitaju da preporučim knjigu ili film, ili jednostavno nabrojim svoje omiljene autore, naglo zaglupim i osjetim se kao da nikad u životu nisam pročitao ni slova. Sve što mogu da uradim u ovom trenutku, da ne bih bio nepristojan i preskočio pitanje, jeste da nabrojim knjige koje su mi u ruksaku, pored kreveta i oko stolice dok ovo pišem. To su, ovim redom: „Austerlitz“ W.G. Sebald, „Last Evenings on Earth“ Roberto Bolanjo, „Near to the Wild Heart“ Clarice Lispector, „Moby Dick“ Herman Mevillle i „The Alexandria Quartet“ Lawrence Durrel. Da ne pomisli neko da sve to čitam paralelno, to je jednostavno gomila koju ovog ljeta iščitavam u naletima.

Ove godine „Sampas“ je bio nominovan za nagradu Europske unije za književnost, što je pravi vetar u leđa za mlade pisce koji žele da pisanje bude njihova jedina profesija. Da li je tebi to uspelo – da živiš samo od svog pisanja?

Glavnu nagradu nisam dobio, nažalost, jer bi to „život od pisanja“ učinilo mnogo lakšim, ali jesam bio nominovan, što je takođe neka vrsta „svjetla“ skrenutog prema mojoj knjizi. Još nisam osjetio neke posebne benefite od nominacije, ali svjestan sam da knjige imaju svoj ritam i svoje vrijeme, pa se neke stvari možda dogode u budućnosti, iznenada, a možda se i ne dogode nikad. Na to pokušavam da ne obraćam pažnju. A od pisanja živim, upravo zato što pišem i u drugim poljima, kao što sam već pomenuo. Zahvaljujući autorskim tekstovima za par medija u Crnoj Gori i Berlinu, povremenom radu u pozorištu i na filmu, uspijevam već neko vrijeme da „živim od pisanja“. Ali i ranije sam živio od pisanja, čak i kad sam morao da radim neke druge poslove za preživljavanje. Trudim se da ne dozvolim da me bilo ko ili bilo šta ubijedi da je pisanje „hobi“ ukoliko od njega ne živiš. Ili pišeš, ili ne pišeš, to je sve.

Da li je neko od naših izdavača već iskazao interesovanje da bi izdao „Sampas“ na makedonskom? (usput, još sada naslućujem muke prevodioca, jer kod nas koncept „sampasa“ kao slobodna ispaša stoke – ne postoji 😊)

Prevodioca bih poštedio makar muke oko naslova, jer do sad se u započetim prevodima original „Sampas“ zadržao u naslovu knjige. Mislim da je to dobro rješenje, jer riječ „sampas“ takođe je nepoznata većini govornika originala, pa mi se dopada ideja da i prevod započne jednom nepoznatom riječju, fonetski uzbudljivom, za koju je potrebno dodatno objašnjenje. A ponuda iz Makedonije još nije stigla. Jednom prilikom proveo sam lijepih mjesec dana ljeta na književnoj rezidenciji Reading Balkans u Skoplju, pa ukoliko se prevod jednog dana dogodi, vidimo se opet u Debar Mali.

Za kraju, na čemu trenutno radiš?

Trenutno, sa velikim zadovoljstvom, ni na čemu. Imam spreman rukopis poezije koji čeka tehničku obradu teksta, pa da ode u štampu, nadam se do kraja godine. Povremeno naiđu talasi pisanja jednog proznog teksta koji možda jednog dana može postati roman, a može takođe uvenuti u kompjuteru i ne postati ništa. Do kraja godine čeka me rad na jednom scenariju koji će se sljedeće godine snimati. Ali u međuvremenu, zaista, pokušavam da ne radim ništa. Čitam, gledam, pišem autorske tekstove za novine od kojih onda dobijem novac da mogu da nastavim da čitam, gledam. Traje ljeto. To je sve.